- Grand prix - nagrada za najbolju predstavu
- Nagrada za najbolju režiju
- Nagrada za glumačku bravuru
- Nagrada za majstorstvo animacije
- Tri specijalne nagrade
Portal thetheatretimes.com donosi osvrt na Novosadske pozorišne igre, i to kroz prikaz tri predstave na našem festivalu. Iz pera Emilije Kvočka imamo uvid u špansku "Geometriju duše", hrvatske "Zamrznute pjesme" i nemačke "Klovnovske kuće". Sve tri predstave su nagrađene na Festivalu i predstavljaju sami vrh njegove selekcije.
Riječko kazalište lutaka očaralo je publiku 2. Novosadskih pozorišnih igara svojom predstavom "Zamrznute pjesme", pa i ekipu RTV Vojvodine, koja je napravila prilog o njihovom gostovanju u Novom Sadu.
Dnevni list "Magyar Szó", u svom najtiražnijem - nedeljnom izdanju, piše o Novosadskim pozorišnim igrama, tačnije od nastupu mađarskih umatnika na ovom festivalu. "San letnje noći" bio je povod da ekipa ovog lista napravi reportažu s umetnicima iz Budimpešte.
Sva lica koja su bila deo ovogodišnjih "Novosadskih pozorišnih igara" našla su se u ovoj galeriji. Ponosni na festival, zahvaljujemo se svim gostima što su u Novi Sad doneli najbolji deo sebe. Vidimo se narednog maja. S poštovanjem, Pozorište mladih i ceo tim "Novosadskih pozorišnih igara".
Deo ansambla Pozorišta mladih, koji je u gostima kragujevačkim kolegama - na njihovoj "Zlatnoj iskri" , nakon izvođenja predstave "Ronja, kćerka razbojnika" na ovom međunarodnom lutkarskom festivalu, uručio je Grand Prix skopskim umetnicima koji su ga pre nekoliko dana osvojili na 2. Novosadskim pozorišnim igrama. I ovu nagradu, kao i nagradu glumici Matei Jankovskoj - za ulogu Ronje u istoimenoj predstavi, uručila im je glumica Pozorišta mladih Kristina Savkov.
Druge Novosadske pozorišne igre bile su u proteklih sedam dana sigurno utočište za našu decu i mlade, i njihove roditelje. Hvala svim trupama koje su stigle u Novi Sad i pokazale nam najbolje od onoga što umeju da rade. A sad nagrade, o kojima je odlučivao žiri u kojem su kostomografkinja Milica Grbić Komazec, novinarka Olivera Milošević i glumica Maja Lučič.
ODLUKE ŽIRIJA
Nakon odgledanih 12 predstava, od 8. do 15. maja 2023.godine, na "Novosadskim
pozorišnim igrama", drugom međunarodnom festivalu profesionalnih pozorišta za
decu i mlade, stručni žiri u sastavu: Maja Lučić, glumica i predsednica žirija, Olivera
Milošević, novinarka i teatrološkinja i Milica Grbić Komazec, kostimografkinja, doneo je odluku o
dobitnicima nagrada:
Grand Prix - nagradu za najbolju predstavu u celini žiri dodeljuje predstavi “Ronja,
kćerka razbojnika”, u režiji Jakuba Maksimova, Pozorišta za decu i mlade Skopje.
Predstava je u svim segmentima izuzetna i slojevita, u isto vreme arhaična i moderna,
i ima sve komponente koje predstavu čine vrhunskom.
(Odluka je doneta jednoglasno.)
Nagradu za najbolju režiju žiri dodeljuje Tamari Kučinović za predstavu “Zamrznute
pjesme” Gradskog kazališta lutaka Rijeka.
Izuzetno precizno i vešto, Tamara Kučinović je povezala sve segmente predstave i
kreirala realističnu, ali istovremeno toplu i maštovitu pozorišnu priču.
(Odluka je doneta većinom glasova.)
Nagradu za glumačku bravuru žiri dodeljuje Jeleni Trkulji za više uloga u predstavi
“Hajdi”, u režiji Đurđe Tešić, Pozorišta “Boško Buha”.
Jelena Trkulja je u predstavi, koju odlikuje pre svega kolektivna igra, tumačila
uverljivo, duhovito i sugestivno tri različita lika.
(Odluka je doneta većinom glasova.)
Nagradu za majstorstvo animacije žiri dodeljuje Matei Jankovskoj za ulogu Ronje
u predstavi “Ronja – kćerka razbojnika”, u režiji Jakuba Maksimova, Pozorišta za
decu i mlade – Skopje.
Matea vešto animira lutke, energično i srčano igrajući hrabru i odvažnu devojčicu,
koristeći širok spektar animatorskih i glumačkih veština.
(Odluka je doneta jednoglasno.)
Specijalnu nagrada za autentičnost i originalnost žiri dodeljuje predstavi
“Klovnovske kuće”, pozorišta “Merlin" iz Berlina, autora Dimitrisa Stamua i
Demetrie Papade.
Nagrada se dodeljuje za autentičnost i originalnost, za prikaz savremenosti kroz
specifičan vizuelni i dramaturški izraz u predstavi koja kroz crni humor i grotesku
govori o nama danas.
(Odluka je doneta jednoglasno.)
Specijalnu nagrada za celokupni utisak žiri dodeljuje Aleku Ćurčiću, za izvođenje
predstave “Geometrija duše”, u režiji Olge Zečeve, pozorišta “Plus” iz Španije.
Nagrada se dodeljuje za celokupni i zadivljujući utisak pri korišćenju različitih tehnika
izvođačkih umetnosti u predstavi “Geometrija duše”, koja je dobar primer
savremenog pozorišnog izraza.
(Odluka je doneta jednoglasno.)
Specijalnu nagradu za kolektivnu igru i animaciju ansamblu predstave “Zamrznute
pjesme” u režiji Tamare Kučinović, Gradskog kazališta lutaka Rijeka.
Ansambl predstave je pokazao izuzetnu veštinu u izražavanju suptilnih emocija kroz
lutke, insistirajući na preciznosti sinhronizovanog, realističnog izraza pokretom.
(Odluka je doneta jednoglasno.)
Maja Lučić, predsednica žirija
Olivera Milošević, članica žirija
Milica Grbić Komazec, članica žirija
Demetra Papada deo je grčke trupe "Merlin" koja ima sedište u Berlinu, a koja je na "Novosadskim pozorišnim igrama" izvela predstavu "Klovnovske kuće". Grčko-nemački umetnici su na autentično crnohumorni i groteskni, ali i potresno duhovit način, prikazali svet otuđenih ljudi...
Jeste li kao umetnik uplašeni sveta o kojem govorite u predstavi?
Jesam, naravno da jesam, kao i svi, ali pozorište je način da se o tim strahovima priča otvorneo da bi se pobedili. Analizirati i podeliti iskustvo razmišljanja i iskustvo straha, to je važno u pozorištu. Mnogo toga ličnog smo tu učitali, ali to je priča svih nas, i na politčkom, i na društvenom planu u celom svetu. Sve naše predstave govore o aktuelnim problemima, a obraćamo se deci i njihovim roditeljima.
Kakve priče su dobre da se ispričaju našoj deci i na koji način da se one pričaju u pozorištu?
Za mene lično, važno je da priče za decu budu istinite. Pravim ih kao za odrasle. Moje mišljenje je da, ako ja kao odrasla osoba volim nešto i ako mi nije dosadno, neće biti dosadno ni deci. Decu tretiram kao prijatelje. Trudim se da moj pozorišni jezik bude jasan i precizan. istinit. Ako je istinit i prihvatljiv, onda mogu da govorim o teškim stvarima, ali i da maštam o boljem vremenu. Svi zajedno možemo da kreiramo otpor i solidarnost. U tom smislu sam i realista, ali i sanjar. Tako treba govoriti i s decom.
Vi ste grčka trupa s adresom u Berlinu. Je li moguće živeti kao nezavisna trupa?
Jeste. Mi smo potpuno nezavisna kompanija koja ništa ne radi zabave radi. Sve ovo što smo, npr, radili u ovoj predstavi, napravili smo od otpada, recikliranih stvari, što je način da doprinesemo čistijem svetu. Na taj način ese ekološki možemo konektovati sa svešću ljudi.
Da li vam pomaže nemačka vlada?
Mi smo potpuno nezavisna kompanija, ali kad je bio kovid, nemačka vlada nam je pomogla svim umetnicima i to je zaista bilo važno, dok u Grčkoj, npr, umetnicima niko nije pomogao, zbog čega me serce boli.
Šta još igrate?
U skorije vreme igramo dve predstave, jednu za celu porodicu - “Ničija zemlja”, a druga predstavu koja se zove “Davljenje” govori o anksioznostima ovog našeg sveta i kako se izboriti s njima. Govori i o tome kako da živiš bez poze, jer ljudi danas umnogome žive u nekoj pozi - neistinito. A jednostavno bi bilo samo živeti, i biti...
Snežana Miletić
Svet postaje surovo mesto za sve, a ovih dana prestonica Srbije bila ja poprište užasne tragedije koja nikako nije smela da se desi. S bugarskom umetnicom Biserkom Kolevskom, koja je režirala predstavu “Alisa iza ogledala”, a koja je povela decu na jedno krajnje uzbudljivo putovanje, razgovor je počeo upravo pitanjem o važnosti pričanja priča - i kojih...
Kakve smo priče dužni da pričamo našoj deci?
Deci moramo pričati dobre priče, o dobrim ljudima, prepričavati im dobre primere iz života. Moramo im pričati o važnosti druženja i toga da imaš dobrog druga. I priče o tome da moraju da veruju u sebe. Alisa je verovala u sebe i zato je mogla da ide dalje. “Alisa” i priče slične njoj nisu samo za decu, već i za odrasle. “Alisa” je priča s mnogo smisla i mnogo važnih životnih rečenica. Danas u svetu moraš mnogo i brzo da trčiš da bi došao na svoje mesto, mesto koje ti pripada. Ako ne trčiš, ako ne ideš stalno napred, već spavaš, mladi ljudi idu dalje, a ti spavaš kod kuće i ništa od tebe. Probali smo u našoj predstavi da objasnimo zašto je važno da razmišljamo, a to smo pokušali da ostvarimo i kroz vizuelne efekte.
Šta krijemo iz ogledala, mi odrasli, a ne bismo smeli?
Mi se plašimo da se pogledamo u ogledalo, a bilo bi dobro da se ne stidimo da se vidimo u njemu, jer samo tako možemo da ispravimo greške. “Alisa” je jedino prirodna i kao takva vrlo se vidi među svim tim stvorenjima koja su ružna, glupa, zla, bezvezna... Alisa je ta nada, platno na koje se projektuje naše nesavršenstvo.
Da li ova naša ljudska civilzacija ima snage i volje da to promeni, mogu li to uraditi umetnosti i kultura, npr?
Meni je mnogo žao što je to tako, ali ne verujem. Svi koji radimo u pozorištu probamo i pokušavamo da ukažemo da pare i vlast nisu važni i presudni. Mnogo mi je žao, ali plašim se da su ljudi potpunno poludeli. Nažalost, poludela su već i deca. Postavljam predstavu “Petar Pan” i u jednom trenutku se čuje rečenica: Ako ti ne veruješ da zvončići postoje, oni će nestati, nastupa smrt. Moji glumci i saradnici pokušavamo da uverimo decu da poveruju u čaroliju.
Snežana Miletić
Portal "Moj Novi Sad" koji prati "Novosadske pozorišne igre, a inače i rad ansambla Pozorišta mladih, pisao je s oduševljenjem i najvišim ocenama o riječkoj predstavi "Zamrznute pjesme". Evo šta su napisali, a stoji na dnu teksta...
Riječka dramaturškinja i direktorka Gradskog kazališta lutaka Rijeka na čelu je teatra koji nam je u Novi Sad, na ovogodišnje “Novosadske pozorišne igre” - festival evropskog pozorišta za decu i mlade, doveo nežne i tople “Zamrznute pjesme”, jednu od predstava kakve su nam potrebne, ne samo u ovom trenutku našeg duštveno-političkog stanja i bavljenja, odnosno nebavljenja decom, već uopšte predstava kakve bi se morale stvarati za naše najmlađe. Govori o tome da osmeh stiže na lice čak i ako misliš da ga više nikada neće biti na tvom licu, a treba samo pored sebe da imaš nekog ko oseća i razume tvoje biće...
Živimo u delu sveta u kojem nema tako objektivno velikih hladnoća kao u “Zamrznutim pjesmama”, ali zbog svega onoga što se dešava, i u ovom delu sveta, i na celom svetu, možemo reći da nas greške čovečanstva počinju okivati. Koje bi se pesme morale sada pevati da se odledi zamrznuto srce otuđenog sveta?
Sami naslov predstave Tamare Kučinović bio je “Zamrznute pjesme za topla srca”. Topla srca su nam užasno važno mjesto. To je jedino mjesto koje je sigurno, koje je naš dom i ono uvijek treba biti otvoreno za sve ono što svijet izvana pokušava ohladiti i ohlađuje. Definitivno s djecom treba razgovarati o tim temema, jer živimo u svijetu koji je prilično nemilosrdan, sve nemilosrdniji, sve manje komunikativan i sve zahlađeniji, govoriti o pravoj emociji, istinskom prijateljstvu i ljubavi, o tome da u srcu uvijek imaš mjesta za drugog i za onog koji je različitiji od tebe. Djevojčica u našoj predstavi dolazi “iz Jevrope” u neki kraj koji je imaginarni dio ruskih sjevernih predjela, što je redateljka Tamara uzela od originalnog autora, ruskog pisca Stjepana Grigorjevića Pisahova. Moramo stalno misliti da su ta topla srca uvijek otvorena za sve ljude kojima je toplina potrebna, a ona treba svima. Moramo stalno pokušavati na bilo koji način odmrznuti taj svijet koji nas uporno zaleđava i smrzava iz različitih razloga i pronaći trenutak i iskrenu emociju, a djeca to umiju prepoznati. Zato s našom djecom moramo govoriti iskreno, istinito, otvoreno i to je jedini prostor koji i mi sami odrasli moramo osvijestiti, i pozvati sve nas odrasle, i sve roditelje, da uđu u njega. Djeca imaju to prirođeno, znaju to prepoznati, a mi odrasli često to zaboravljamo i često gradimo taj zamrnuti svijet oko njih, što je odraslom čovjeku grozno za priznati. Mi odrasli zato moramo imati i svijest da moramo otvoriti srca.
Zašto guramo decu da budu odraslija nego što jesu?
Jeste. Upravo to radimo. Stalno ih preskačeno, ubrzavamo i mjerimo po nekim svojim, krivim mjerilima. I koliko god mislimo da je sve drugo to što ih ne pušta da neometano rastu u svom ritmu, zapravo smo mi ti koji ih ne puštamo da rastu i odrastu, i s dobrim, i s lošim stvarima, da na dnevnoj bazi naprosto prožive život primjeren njihovim godinama. Radimo to iz nekog straha za njih, a bojimo se jer smo i sami u prevelikim strahovima, što naslijeđenim, što iz prošlosti, što iz sadašnjosti, a što iz neke budućnosti, jer strah stalno projekciramo i iz neke budućnosti. Radimo krivo i sebi kao roditeljima, a i djeci. Treba ih samo pustiti, što je, znam, lako reći, jer to iz pozicije roditelja baš nije lako. Praktički, treba ih pustiti i biti im samo podrška i pomoć, i pokušati usmjeriti i kanalizirati sve ono što ih muči i zanima, razgovarati, kanalizirati i svoje i njihove strahove. I doći do nekog rješenja, koje na koncu možda ni ne postoji, ali bar postaviti pravo pitanje u pravo vrijeme. I biti im podrška u odrastanju. To nehotično izostane, a nije nam namjera da to radimo, međutim kultura odrastanja pod svaku cijenu, pod svaku mjeru, gura nas ka tome. A svijet je dovoljno ubrzan i bez toga i ne treba ih gurati u još veće ubrzanje, jer svi smo mi postali žrtve tog ubrzanja. Važno je da djeci pustimo da odrastaju njihovim ritmom, njihovim tempom.
Politika bi u svim sferama dnevnog života trebalo da bude takva podrška svojim građanima i pozorištima na kocnu. Kako vaše pozorište radi u kontekstu lokalne politike i kako je sada u naposrednom periodu nakon što je Rijeka bila Evropska prestonica kulture. Je li to imalo kakvog uticaja na kulturu?
Rijeka je imala peh da je bila EPK 2020. godine, kada je krenula korona. Nakon uzleta otvaranja i svega što se godinama gradilo i pripremalo, desio se stravičan pad u surovu realnost koja je zatekla cijeli svijet. Ali, puno toga smo naučili iz svega. Kada se situacija malo popravila, nastojali smo ponovno ispitati fokus, vratiti se prije korone, sjetiti se kako smo prije razmišljali. Morali smo se brzo reorganizirati i sve reprogramirati. I to je ponovno bilo jedno stravično ubrzanje, koje je od nas tražilo ogromnu energiju, vrijeme i koncentaciju. I uspjeli smo. Što se kazališta tiče, korona je bila prva koja je nametnula najviše mjere i ograničenja za sva kazališta, a pogotovo kazališta za djecu. Nismo smjeli igrati u školama, što je osnova našeg posla, nismo smjeli s našim predstavama i radionicama ići u vrtiće, nismo mogli organizirati posjete djece kazalištu. Zato smo tražili onlajn moduse kako da budemo u kontaktu s našom djecom, i ostali smo. Kad su se teatri počeli otvarati, nakon što smo svi bili u nekoj vrsti kolektivne paranoje zbog korone, nikad neću zaboraviti da nam je isto ovako jednog maja, nakon zatvorenosti preko mjesec dana, na predstavu došla samo jedna mama i jedno dijete. I mi smo igrali za njih dvoje. Na sceni je bio jedan glumac, jer smo pazili i na glumca. Mi kao teatar nikada nećemo zaboraviti tu izvedbu, a vjerujem da će i to dijete zauvijek pamtiti taj događaj. Korona i ta sitaucija oko nje zapravo je učvrstila važnost kazališta/pozorišta u nekakvom kulturnom i društvenom kontekstu, ali i zdravstvenom. Kazalište nam je bilo potrebno kao neka vrsta mentalnog zdravlja. Jedino kultura i umjetnost mogle su ga dati i potvrdilo se da je to bitno, pogotovo za djecu. Koliko je to doprlo do političara, do tih sfera koje bi trebalo raditi i osmišljavati cijele strategije, ne znam, ali nama je kazalištarcima jako bitno da smo ponovo jako osvijestili važnost čvrste komunikacije s publikom.
Snežana Miletić
Emisija “Makedonsko sonce” RTV Vojvodine donosi opširnu reportažu sa gostovanja skopske predstave “Ronja, kći razbojnika” koju smo u režiji Jakuba Maksimova videli na Novosadskim pozorištnim igrama. Zlatko Jankulovski, novinar i urednik ove emisije, razgovarao je s delom autorske ekipe koja nas je dirnula pravo u srce. Prilog o NPI ide od 19.29 minuta.
Ekipa berlinske predstave “Klovnovske kuće” imala je peh prilikom dolaska u Novi Sad jer joj se na letu do Beograda zagubio prtljag u kojem su bili scenografija i lutke. Zbog toga je izvođenje njihove predstave bilo dovedeno u pitanje. Srećom, prtljagu se ušlo u trag... Ispostavilo se da su lutke, na proputovanju kroz Evropu, htele malo da iskuliraju u Beču. Pojavile su se večeras, 14. maja, nešto oko ponoći, na Aerodromu “Nikola Tesla”. Svi smo bili srećni, a dvočlana autorska ekipa Teatra "Merlin", u kojoj su Dimitris Stamu i Demi Papada, mogli su da odahnu, jer ćemo ih gledati 15. maja od 14 sati. Čekamo vas...
Treba biti hrabar pa izaći pred najmlađu publiku i više od sat i po odgovarati na neka važna pozorišna pitanja. Tako je bilo i pretposlednjeg dana festivala kada su pred decu Dramskog studija Pozorišta mladih, koji vode Neda Danilović i Slavica Vučetić, izašli direktorka Gradskog kazalitša lutaka Rijeka Magdalena Lupi Alvir, producentkinja tog teatra Vedrana Balen Spinčić i glumac istog teatra Zlatko Vicić, kao i slovenački reditelj Tin Grabner, čiju smo predstavu “Tihi dečak” gledali prošle godine na 1. Novosadskim pozorišnim igrama.
Decu je zanimalo baš sve, od toga kako se neka scena izvodi i kako se pokreću lutke, je li to težak posao, do toga kako se biraju teme, o kojim temama treba govoriti i kako se određuje uzrast dece koja treba da vide neku predstavu - da li pre ili posle samog procesa nastanka predstave. Pitala su deca i šta radi dramaturg, je li posao direktora težak, ili je možda ipak teže biti glumac i dramski pisac. Pitala su goste i da li im se dešava da se nekada zaglupe toliko da im ništa ne ide i šta onda rade, ali i šta ih inspiriše i kako rade. Potom i kako se usklađuju lutka i tekst koji izgovara i muzika koja se čuje u predstavi. Neki su hteli da saznaju kako se, ne samo postaje reditelj, nego kako se to otkrije u sebi. Šta je najteže u režiji, zašto se radi toliko predstava u jednoj sezoni pozorišta, koliko dugo se mora raditi da bi nastala dobra predstava i koliko se često književno delo pretvara u scensko i je li to teško. Posle podignuta dva prstića stigla su i ova pitanja: je li zanimljivije raditi lutkarstku predstavu ili neku za odrasle, odakle dolazi inpiracija, da li je teže napisati tekst za lutkarsku predstavu ili onu drugu, da li su nekada pogrešili, a bio je i jedan – za one starije – duhoviti set semantičko-jezičko- pozorišnih nedoumica poput: koja je razlika između ravnateljice i direktorke, dramaturškinje i dramaturginje, između “Trnoružice” i “Uspavane lepotice”...
To su bila pitanja, a sad odgovori...
U pozorištu za decu treba da se govori o svim temama. Ne treba da bude tabu tema, samo treba naći dobar način da se o njima razgovara s decom I teme treba birati odgovorno.
Pozorište ima različitu ulogu u jednom društvu. Ono može da nasmeje, da angažuje gledaoca, da ga otvori... Različiti stvaraoci imaju različite metode da to podstaknu ili proizvedu. Pozoritše je zapravo neka vrsta pomoći društvu. Pozorište, npr, može pomoći da se otvore neke tabu teme. a tabu teme su one o kojim se ne govori, a trebalo bi.
I pozorište za decu treba da bude kao cipele za decu - jedan broj veće od aktuelnog broja: da budu komotne i udobne, ali da ne spadaju – da daju prostor za rast.
Do treće godine deca ne prate priču, već apstraktne pojmove i podražaje. Od treće godine mogu da prate priču i ona ima edukativni momenat.
Priče su oduvek iste: recimo “Tri praseta” ne mogu biti prevaziđena. Ona su oduvek ista, samo što se oni dans mogu dozivati, npr, mobilnim telefonom.
Posmatramo našu publiku da bismo procenili kakva nam je predstava u tom trenutku na repertoaru potrebna.
Postoji predrasuda određenog dela publike prema lutki. Smatra se da su one samo za decu, ali lutka je i za odrasle. I za njih se mogu praviti lutkarske predstave i to je dosta teško. Interesantno je da deca već s pet godina imaju otpor prema lutki. Misle da je to za malu decu.
Ako dobro izabereš posao i to je nešto što voliš da radiš, nikad na posao nećeš ići natmuren. Biće ti lako i volećeš.
Kada se radi s lutkom, treba uvek gledati u lutku, koncentrisati se na nju.
Neko voli da bude glumac, jer voli da radi ono što mu reditlje kaže, a ima i reditelja koji vole da naređuju:)
Kad nemaš inspiraciju – odmori se, opeglaj nešto, izađi na balkon popij čašu vode, telefoniraj, vratiće se inspiracija.
Ako ti neka ideja dođe na um tokom noći, imaj pored sebe neku sveščicu i zapiši, jer ćeš do jutra sigurno zaboraviti.
Kad se radi predstava ne sme biti šuma u komunikaciji.
Za kreativnost treba i vreman i uslova.
Reditelj mora znati s ljudima, znati pridobiti ih. Nekad je lakše napisati nešto svoje, nego raditi neko poznato delo koje svi znaju
Kritike su dobre, one su smernica. Najbolja pozitivna kritika je kada se u pozorištu pohvali kolektivna igra, jer je to znak da smo svi pazili jedni na druge, da se niko nije izvojio i da smo bili tim.
Lutka ne voli mnogo da priča.
U pozorištu nas inspiriše sve ono što se dešava oko nas, najviše ljudi koji nas okružuju, koje posmatraš. Inspiracija nekada dolazi i iz forme.
Saša Latinović, profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i glumac Pozorišta mladih, član je Saveta festivala. Između druženja sa gostima iz svih krajeva Evrope i gledanja dobrih predstava, podelio je svoja razmišljanja o NPI...
“Festivali nam daju priliku da u kratkom vremenskom periodu, na jednom mestu, možemo da pogledamo šta su to nove tendencije i kako izgleda pozorišna scena - kod nas ili u svetu, u zavisnosti od toga da li je festival ovdašnji, regionalni, odnosno međunarodni. Ovaj naš festival pružio je mogućnost publici, ali i nama drugim stvaraocima, da vidimo do kojih su novih otkrića došle naše kolege koje se bave vrlo sličnim pozorišnim žanrom – pozorištem za mlade i decu, odnosno lutkarskim pozorištem.
U ovih 12 predstava 2. Novosadskih pozorišnih igara mogli smo da vidimo predstave koje izvode samo glumci i to tako što proizvode sve efekte svojim telom i glasom, i uz pomoć instumenata uživo. Mogli smo da vidimo predstave u kojima su glavni likovi robotizovane igračke-objekti-predmeti iz svakodnevne upotrebe, a da pri tome ne vidimo glumce uopšte, iako su oni tu, jer kontrolišu sve što je na sceni. Mogli smo da vidimo i dve plesne predstave u kojima tekst i govor uopšte nisu dominantni, ali je govor tela ono što priča priču. Imali smo priliku da vidimo goste iz raznih krajeva sveta. što je divno i lepo, jer je našoj publici dalo priliku da vidi i nešto drugo što nema u našem pozorištu. Taj momenat širenja kruga znanja i poimanja pozorišta, jedna je od najvećih vrednosti festivala uopšte. Divno je što smo uspeli da se sretnemo s kolegama i popričamo, da razmenimo iskustva: kakvo je pozorište kod njih, kakve su tendencije, koje su teme. Nadamo se i radujemo i sledećim "Novosadskih pozorišnim igrama", da će biti bogatije i još zapaženije.
Festival se, inače, priprema dugo. Cela procedura da se dođe do festivala traje duži vremenski period. Tu su uključene razne službe i ljudi koji se time bave i brinu o svemu, a tu su i oni koji nas u tome finansijski moraju podržati. Mi smo pod ingerencijom Skupštine Grada Novog Sada i zahvalni smo na podršci, jer bez nje festival ne bi mogao da se održi. Održavanjem jednog ovakvog festivala potvrđujemo da je Novi Sad grad kulture i da zaslužuje jedan ovakav festival uz Sterijino pozorje i Infant. Najbolje od svega je što naša publika ima sreću i privilegiju da ga vidi, a posećuje ga u velikom broju.“