Završnog dana “Novosadskih pozorišnih igara”, kao poslednju takmičarsku predstavu, gledali smo malo remek delo kanadskih umetnika Mari Elen Belanže Duma i Žeremija Frankera. Bilo je to izuzetno umetničko postignuće na svim niovima, od same ideje do izvedbe. Nakon predstave, u razgovoru sa dva umetnika, saznali smo detalje ovog neobičnog Šekspira, ali ponešto i o samim umetnicima...
Posle ovako kompleksno izvedenog dela i tako vešto animiranih predmeta, logično je upitati vas - da li ste studirali lutkarstvo?
Mari Elen Belanže Dima: Ne, ne, niko od nas, mada gajimo ljubav ka toj vrsti izražavanja. Oboje smo završili klasične glumačke škole. Ja sam završila Le Conservatoire d'art dramatique de Montréal...
Žeremi Franker: A ja École nationale de théâtre du Canada. Bavio sam se i plesom.
Koliko dugo igrate ovu predstavu i da li potrebno da je svaki put pre izvođenja probate da biste ostali utrenirani za sve ono što ona traži?
Mari Elen Belanže Dima: Igramo je već devet godina. Izvodili smo je diljem sveta. Posle Novog Sada idemo u Kragujevac, potom u Karlovac, a na jesen se radujemo Madridu. Ne probamo pre izvođenja, ipak je dugo igramo, ali ovde u Novom Sadu malo smo probali, jer je sa nama prvi put nova tehničarka.
Žeremi Franker: Nema potrebe da uvežbavamo, ova predstava je u našim porama, u našem telu.
Zašto ste od svih Šekspirovih dela izabrali baš “Magbeta”?
Mari Elen Belanže Dima: “Magbet” je omiljeni tekst jednog od kreatora naše predstave Džona Laklana Stjuarta. To je delo samo po sebi svima izazovno za igranje, u svakom smislu, idejnom, političkom, ljudskom, profesionalom.
Da li ste pre nego što ste počeli rad na ovoj predstavi nekako drugačije razmišljali o “Magbetu”?
Mari Elen Belanže Dima: Naravno da je život mnogo toga učitao u ovo delo od trenutka kada smo se mi prvi put susreli sa njim. Čitali smo ga u školi, na studijama, ali kada počnete da uranjate u to more fenomenalnih simbiola i značenja, i kada dublje razmišljate o svim nivoima te priče, prenerazite se, jer vidite koliko je tu koincidencija, koliko se istorija ponavlja u najgorim oblicima, koliko mi to danas ponovo živimo – nasilje, mržnju, nerazumevanje, zavist, kao i uništenje – ljudi i planete.
Žeremi Franker: Svet smo doveli u takvo stanje da ne možemo ništa durgo nego da ga predamo u ruke nekom novom “Drakonu” (aluzija na predstavu Pozorišta mladih, koju su kanadski umetnici imali prilikku da vide u Novom Sadu)
Koliko je kanadska dualnost doprinela u umetničkom smislu kreaciji ove predstave?
Mari Elen Belanže Dima: Uneli smo u nju dualnost naše kutlure, s jedne strane - duhovitost, a s druge - ozbiljnost.
Žeremi Franker: Svakako da je ona ono što jesmo i što znamo, i da je to doprinelo načinu igre, da nam koristi u interpretaciji značenja i razotrkivanju mehanizama kojima se dolazi i ostaje na vlasti, ali i shema ljudskog karaktera.
Kakva se priča krije iza poetskog imena vašeg teatra “Mlekareva kći”?
Mari Elen Belanže: Naša trupa poseduje kamion, koji liči na one kojima se nekada raznosilo mleko po kvebeškim kućama. Zimi je u garaži, ali preko leta njime putujemo i igramo predstave. Taj kamionet za lepih dana postaje pozornica.
Snežana Miletić