Nasuprot sve većoj netrpeljivosti prema migrantima, koja poslednjih godina ponovo raste na Zapadu – kao da nismo ništa naučili iz istorijskih primera ksenofobije, koja na kraju nužno vodi ka destruktivnosti – migracije nastavljaju da budu sastavni deo naših života. A ako osvestimo da bez pokreta, tog elementarnog ljudskog nagona, život nije moguć, shvatićemo da su migracije nezaobilazan deo svačijeg životnog veka. Jer svi smo mi migranti – neki više, neki manje – te iako se nikad ne preselimo u drugu državu, preselićemo se u drugi grad ili na drugi kraj našeg rodnog mesta. Stoga su gubitak i promena doma, kao i pitanje „gde mi, zapravo, pripadamo?“, osnovne egzistencijalne dileme svakog čoveka.
Vera Rozanova jedna je od pozorišnih i lutkarskih umetnica koja u svom radu obrađuje temu migracija, a za to ima i lični motiv, budući da je 2011. emigrirala iz rodne Rusije u Francusku. U svojoj predstavu Ne čekaj me... – nastaloj u Pozorištu „Sneg na trepavicama” u Nantu/ Francuska, koja je izvedena na festivalu „Novosadske pozorišne igre“, Rozanova nas uvodi u melanholičan, mračan i bajkovito uvrnuti svet u kom kuće dobijaju noge i mogu napustiti njihovog stanara. Iako ovaj fiktivni svet predstavlja inverziju realnosti u kojoj mi odlazimo od kuće, a ne ona od nas, postoji jedna zajednička komponenta ova dva univerzuma – ponekad ne biramo da li ćemo ostati bez doma.
Junak predstave Ne čekaj me..., koja je namenjena deci starijoj od šest godina, sivkasti je čovečuljak koji traga za kućom koja je od njega odšetala. On će na svom putu sresti slična bića poput sebe, ali i druge hodajuće kuće. Rozanova, koja potpisuje dramaturgiju i režiji, takođe animira i sve lutke, maestralno balansirajući oživljavanje više likova tokom četrdesetak minuta, koliko traje predstava. Vizuelnim identitetom predstave dominiraju mračni, plavkasti tonovi koji odaju utisak beskrajne noći (scenografija: Lusil Regier i Semi Bara), a likovi-čovečuljci su duguljasta, čupava stvorenja, kao da su upravo ustala iz kreveta, dezorjentisana u haotičnom svetu kog ne mogu da spoznaju do kraja. Ipak, iskre empatičnih odnosa, koji se javljaju među njima, ili između njih i njihovih antropomorfizovanih kuća, unose određenu toplinu i optimizam u priču.
Izvođačke sposobnosti Vere Rozanove se ne ogledaju samo u tome što sama animira više lutaka, već i što predstavu izvodi na dva jezika. Dok se u Nantu Ne čekaj me...igra na francuskom i ruskom, autorka je uložila toliki napor u adaptaciju predstave lokalnoj publici da ju je u Novom Sadu izvodila na francuskoms, srpskom i engleskom (dok su projekcije titlova na engleskom prevodile po scenografiji određene replike za međunarodnu publiku). Ovim postupkom autorka i izvođačica uvodi i pitanje jezičkog identiteta migranata, koji ne samo da moraju često da funkcionišu na dva jezika, već lingvistički i kulturno ne pripadaju u potpunosti ni mestu sa kog su potekli, a ni mestu u kom žive. Iz ove situacije i identitetske neodređenosti ili polivalentnosti migranata, proističke melanholija, koja se gotovo nožem može preseći u vazduhu tokom predstave.
Ipak, migrantsko iskustvo sa sobom ne donosi samo tugu, već i kulturnu raznolikost, koja nas može sve obogatiti. Jer, nije li divno što i nantska i novosadska dečja publika prati Ne čekaj me... kako na svom maternjem jeziku, tako i na nekom drugom, koji ne razume i nije li to obogaćujuće iskustvo? Zato, kada Rozanova na kraju predstave, animirajući lutku ptice (selice?), probije četvrti zid i direktno kaže publici – ovo je moje iskustvo (seljenja), ali jednog dana može biti i tvoje – ona podrazumeva da će svako dete iz publike, koje se u životu otisne u avanturu migracije, steći čitavu riznicu novih, vrednih doživljaja, ali se i osećati malo melanholično.
Borisav Matić