Katarza u jedanaestom redu: Estetika istine na sceni i publika koja se ne boji mraka
Vreme zamrznute katarze je sada. Ali kakvo može biti pozorište koje odbija pročišćenje? Pozorišne predstave i teatarski projekti danas često ignorišu publiku kao moralnog sudiju. Međutim, to je gotovo nemoguće na Novosadskim pozorišnim igrama. Tamo auditorijum čine oni najmlađi zbog kojih na pozorišnim plakatima piše “3+”, “6+”... ili tinejdžeri koji pokušavaju da navigiraju sopstveno odrastanje, da pronađu svoj put i otkriju šta zapravo mladi traže u pozorištu, ali i stariji gledaoci, roditelji, vaspitači, učitelji, bake i deke, nastavnici, formirane ličnosti koje duboko u sebi kriju unutrašnje dete koje je spremno da u trenutku prigušenog svetla, razigrane pesme, lutkarskih akrobacija, uzbudljivog scenskog pokreta, efekta, iznenada iskoči na videlo.
To je duboko iskrena i surova publika. Publika koja ne naseda na jeftine fore i loše trikove. Ona kojoj se ne može bacati prašina u oči i prodavati magla. Prihvata isključivo iskrenu emociju, uverljivu priču, vrhunsku insenaciju bez zadrške. Ovde igra mora biti majstorska jer svaki gledalac (čak naglas, bez straha, usred pozorišne tišine) raskrinkava iluziju ako ona nije dovoljno uverljiva. Ali upravo zato, ukoliko jeste, u sali nastaje kolektivni krik oduševljenja i univerzalno pitanje: „A šta se sada desilo?“ Ove godine, pred novosadskom publikom našla su se pozorišta iz Hrvatske, Češke, Francuske, Španije, Slovenije i Kanade, kao i naši teatri za decu iz Novog Sada (“Pozorište mladih”) i Beograda (Pozorište “Duško Radović”).
Pozorište mladih iz Novog Sada je četvrtu godinu domaćin ovog internacionalnog, mogli bismo reći svetskog festivala. U bezmalo sto godina trajanja ova kuća predstavlja prvo lutkarsko pozorište u Srbiji i brojne generacije Novosađana odrasle su uz lutkarske i dramske predstave ovog teatra. Mnogi ga s ljubavlju zovu jednostavno „Malo pozorište“. Jedna moja prijateljica mi je pričala kako je njena mama, sasvim slučajno, uvek kupovala karte za istu predstavu, „Palčicu“, tako da ju je gledala nebrojeno puta, a svaki put joj se činilo kao da je prvi. Druga drugarica, još od svoje sedme godine, zahvaljujući „Ježevoj kućici“, iskreno veruje da je to jedino pravo pozorište na svetu. Ja sam volela da gledam „Anđeosku bajku“ u režiji Emilije Mrdaković, po kojoj sam, sasvim slučajno, dobila svoje ime i koliko se sećam, predstava je bila zaista izuzetna. Neke od tih predstava i dalje se nalaze na repertoaru i uz provokativne novitete i svež teatarski izraz pokazuju da su neprolazne lepote i vrednosti. Ipak, ovaj festival je posebna dragocenost. On donosi deci i mladima Novog Sada druga i drugačija pozorišna rešenja, nove uzbudljive lutke i divne ljude iz celog sveta koji nikada nisu zaboravili da se igraju i kako da to čine.
Savremeno pozorište za decu i mlade je u ozbiljnoj opasnosti od odraslog sveta koji pokušava da „kupuje“ decu kroz umetnost, umesto da ih čuje. Ipak, klinci više nego ikada ispoljavaju autentičnost. U pozorištu se osećaju kao kod kuće (neki su se čak i izuli tokom predstave). Neki u zanosu ustaju sa stolica i ostaju da stoje ma koliko ih molili da sednu, hipnotisani fabulom i oduševljeni scenom. Svi do jednog strastveno i gromoglasno aplaudiraju čim se svetla priguše i desi nešto efektno. To su deca koja se ne boje (pozorišnog) mraka, već ga dočekuju sa ogromnim uzbuđenjem. Nastupilo je vreme u kojem deci treba dati prostor da razviju svoj unutrašnji svet, vreme u kojem pozorište mora da nauči da ćuti, da čeka, da gleda i sluša, da dozvoli deci da govore, a ne da im servira odgovore.
Tokom izvođenja predstave Pilot i Mali princ u režiji Jakuba Maksimova, Lutkarskog pozorišta Ostrava iz Češke, u jedanaestom redu sedeo je dečak od možda šest ili sedam godina koji zna da čita. On je svojim drugarima glasno čitao prevod, čitao ga je dramatično, iskreno, autentično, toliko zanosno da su ga svi oko njega slušali pažljivo, kao savršenu nadogradnju predstave koju ni jedan odrasli čovek ne bi mogao da osmisli. Pozorište novog doba za decu i mlade zato mora da kreira novu posvećenost i odgovornost odraslih umetnika: kako da budu negovatelji, a ne nadzornici? Kako da stvore ambijent gde deca mogu slobodno da rastu, a ne da budu oblikovana? Jer u tim i takvim trenucima, kad dete shvati da pozorište nije imitacija sveta već prostor gde ono može da ga menja, rađa se nepredvidiva magija .
Predstava Pilot i Mali princ, koja pokriva život Antoana de Sent-Egziperija, govori o pobedama i porazima stvarnog čoveka. Pred mladom publikom se otvara svet sa početka razvoja aeronautike, vreme kada je počinjao napredak vazduhoplovstva i kad se čovek i čovečanstvo odvaja od zemlje i dodiruje nebe. Ali predstava govori i o svetu Antoanovog odrastanja i svakodnevnih trenutaka, njegovih maštanja i snova kroz pesme, pokrete i zvuk harmonike. U scenskoj realnosti se pojavljuje i onaj imaginativni prostor, lutka pisca Egziperija (koji se sa jedne izviđačke misije nikada nije vratio, već je iščeznuo bez traga u pesku pustinje) naspram koje stoji lutka Malog princa. U nemoj tišini kolektivnog šoka, jedna devojčica iz publike je uzviknula: „To mu je duša!“ I to zaista jeste tako. Jer oblaci na nebu nikada neće biti ekrani. Iako može delovati da je predstava odveć kompleksna, puna istorijskih činjenica i termina kao što su Drugi svetski rat, u kojoj se ređaju modeli prvih aviona i mehanizmi njihovog funkcionisanja, koja donosi strašnu atmosferu bombardovanja, ona je u svojoj suštini sasvim jasna i nikako bez doticaja duše svakog deteta u gledalištu. Upakovana je u kutiju koja sadrži savršen crtež ovce.
I ja se, kao i mnogi, bojim svog unutrašnjeg deteta. Šta će nacrtati, šta će kazati, šta će upravo sada napisati. Bojim se zmije i slona jednako koliko se, recimo u predstavi Avanture maloga Jujua Gradskog kazališta lutaka Rijeka (Hrvatska), u režiji Renate Karole Gatika, Juju boji krokodila. Juju je velik kao palac, ali zato poznaje životinje i govori sve njihove jezike. Kada glumac na sceni izgovori rečenicu: „Znate priču, ali nisu vam sve mama i tata rekli…“, iz publike se prolomi horski odgovor: „Jesu!“. Prepoznajem u intonaciji odgovora prizvuk koji kazuje: roditelji i uopšte odrasli će nas upropastiti. Krokodilske suze teku za one koji su zaboravili da se igraju. Strah od krokodila, zmije, slona, strah od autentičnog Ja koje smo ostavili u detinjstvu, od zakopanih ideja i zaboravljenih rešenja, od slobode govora, od pozorišta koje ogoljava ne samo loše u društvu, već prikazuje i ono neizmerno dobro, sve to staje u jedan crtež koji, na prvi pogled, liči na šešir, a zapravo je zmija koja je progutala slona.
Čovek se ne može sakriti u pozorišnom mraku. Sve potisnuto, emocije, sećanja, strahovi, istine, kad-tad izbije na površinu. Bunt koji se guši u tišini iznad glumišta i gledališta, izlazi na ulice. Mala deca koja sada dolaze u pozorište, sutra će biti tinejdžeri koji znaju šta traže od umetnosti i teatra; studenti koji bez ustručavanja stoje iza svoje istine; odrasli koji više ne pristaju na lošu glumu, jeftinu iluziju i prevaru zapakovanu u svetla reflektora, ne pristaju na isprazne živote. Platon je govorio da je smrt odvajanje duše od tela. Aristotel je tvrdio da je katarza estetičko očišćenje duše onoga koji posmatra umetničko delo. Devojčica iz publike u novosadskom Pozorištu mladih, tokom predstave na češkom koju nije mogla razumeti jezikom, ipak je razumela, prepoznala je dušu. I pokazala je prstom. I imenovala je. „To mu je duša!“ – viknula je!
A vi? Svoju dušu, ili svoju katarzu, pronađite sami. Možda u pozorištu. Možda baš u mraku.
Emilija Kvočka
(Tekst je originalno objavljen na portalu The Theater Times)