Treći dan Četvrtog međunarodnog festivala profesionalnih pozorišta za decu i mlade „Novosadske pozorišne igre 2025.“ (9. 5.) počeo je s predstavama za djecu: „Pan“ Olge Zečeve (koncept, dramatrugija, scenografija, izvođačica) u njenoj režiji uz suradnju Aleka Ćurčića i produkciji Teatro „Plus“, Gijon, Španjolska (3+) i „Ne čekaj me“ Vere Rozanove (režija, dizajn lutaka, kostimografija, izvođačica) u produkciji Cie „La neige sur les cils“ Nantes, Francuska (6+).
Predstava „Pan“ počinje cvrkutom ptica i ugodnom glazbom (Jose Roman Feito) i u prostor zakriven zavjesama i trakama dolazi protagonistica (Zečeva) odjevena u folklornom duhu (kostimografija Azucena Rico) noseći tajanstveni zavežljaj u kojem je pohranjeno životno počelo koje se realizira zahvaljujući utjecaju Zemlje, Zrake, Vode i Vatre - iz sjemenki klijaju biljke čije se zrnje melje u brašno od kojeg se mijesi kruh (dakle, naziv „pan“ ne znači poganskog boga prirode nego naziv za kruh na španjolskom jeziku). Tijesto je podatan materijal i u rukama Zečeve iz amorfne mase nastaje lice, ali da bi se postalo osoba, mora se krenuti od bebe (umjesto tijesta pojavljuje se prava lutka, ljupka ali bez mogućnosti za istinsku animaciju). Kada se na kraju predstave opet pojavilo tijesto iz kojeg je napokon ispečen kruh, postavila sam si notorno pitanje iz škole :„Šta je pesnik hteo da kaže“?
Predstava „Ne čekaj me“ govori o potrazi za domom, igra se na nekoliko jezika (u originalu na francuskom i ruskom, ovdje je bilo na francuskom, engleskom i srpskom) a pod kožu se zavlači svojom suptilnošću, emotivnošću i svevremenošću. Gubitak doma je nesumnjivo traumatična situacija (bilo da smo sami otišli od kuće ili je kuća „otišla“ od nas), a u ovoj su predstavi „tragači“ za domom prikazani ručnim lutkama (Lucas Prieux) koje se nalaze na posebno konstruiranom „stabil-mobilu“ (Lucille Reguerre). Na stjenkama se projicira odgovarajući, vrlo dopadljiv likovni materijal (Samy Barras) kojim se uz glazbu (Thomas Demay) ostvaruje ambijent u kojem se lutke sjajno snalaze (kao kod kuće!). Ne sjećam se predstave u kojoj sam s toliko simpatije i poštovanja gledala izvođač(a)icu kao u Veru Rozmanovu koja je, sama na sceni, uspjela animacijom, pokretima i promjenom glasa stvoriti „ansambl“ predstavu. Također je velika rjetkost da naoko jednostavne lutke u sebi nose toliko dražesti i mudrosti, a o žutoj kućici s nožicama (obuvenim u „zašnirane“ plave tenisice) mogla bih ispisati traktat.
Dakako, teško je raspravljati o ukusima, ali ja bih još puno puta mogla gledati potragu za kućicama koje bježe i lete, njihove vlasnike koji napušteni i osamljeni zdvajaju i pate i glumu koja ih s toliko empatije uspijeva utješiti...
Olga Vujović