Rusko-francuska glumica Vera Rozanova: Radeći za decu, uvek tražimo odrasle, a tražeći odrasle - nalazimo decu

Rusko-francuska glumica Vera Rozanova: Radeći za decu, uvek tražimo odrasle, a tražeći odrasle - nalazimo decu

Fantazmagoričnu predstavu “Ne čekaj me” na “Novosadskim pozorišnim igrama” izvela je francuska glumica ruskog porekla Vera Rozanova. Pojačana dvočlanom, tehničkom ekipom svoje male “Sneg na trepavicama” trupe, uvela nas je u san, u kojem su kuće napuštale svoje vlasnike onako kako se, uglavnom, vlasnici umeju otisnuti od njih, iz svojevoljno ili nevoljno odabranih razloga i odluka. Vera Rozanova govorila je posle predstave najpre o tome kako se začela ideja o ovoj priči koja je vrlo kompleksno, zadivljujuće izvedena sa samo dve ruke ove umetnice, ali i na tri jezika, na kojima je perfektno birala reči kojima će se obratiti novosadskoj publici.

Kako je dosanjana ova predstava, kako se začela ideja o njoj?

Sve je počelo na radionici za decu, na kojo smo na osnovu fotografija kuća ljudi i životinja rekonstruisali priče o njihovim životima. Napisala sam tekst na sonovu tih opažanja, a kada je neko rekao rečenicu da je njegova kuća otišla mimo njega, sinulo mi je da je to izvstan motiv za nastank predstave.

Da li je nekada neka kuća otišla od vas, odmetnula se, kao što je to učinila kuća u vašoj predstavi?

O da. Ja sam rođena u Rusiji, u Sankt Peterburgu, a moj život se preokrenuo kada sam krenula u školu u Francuskoj. Početno je to bilo na samo školovanje an nekoliko godina, ali se onda vremenom ispostavilo da će Francuska postati moj dom. Shvatila sam to kada sam svoj maternji jezik počela da zamuckujem, a da svoje misli pratim i beležim na francuskom.

Kako treba govoriti o teatru sa decom i kako ga stvarati za današnju decu? Vi ste nam pokazali jedan od načina kako dopreti do njih?

Teško jeste, ali nije nemoguće. Važno je biti i ostati istinit. Mislim da mi, radeći za decu, uvek tražimo odrasle, a tražeći odrasle - nalazimo decu. I to je neka čudna linija na kojoj nastaju priče o našim životima.

Kakva su publika deca u Francuskoj pred kojom igrate?

Zavisi uvek od predstave. Nekad, možda čak najčešće, nemaju živaca za duge predstave, u Francuskoj se, inače, pozorište za decu radi mahom za uzrast od četiri godine pa naviše. To je doba kada mogu da razumeju jezik i ono što im se na njemu govori, a mogu da razumeju i slike koje pred njih prostiremo. Primetila sam da se drugačije ponašaju kad su s roditeljima, a drugačije kada su s pedagozima i nastavnicima. Mirniji su i pažljiviji u ovom drugom slučaju. Dešava se tada samo da eksplodiraju u sekundi i onda se odjednom umire i nastave pažljivo da gledaju.

Postoje li sada u Francuskoj neka tema, koja je jako u fokusu, neki žanr pozorišta za decu i mlade koji je u trendu?

Nisam posve sigurna za žanr, ali što se tiče tema, čini mi se da su migracije velika tema u Francuskoj, koja je nekada bila kolonijalna zemlja, a danas mnogo različitih kultura živi u njoj, ispisujući njen današnji identitet.

Druga velika tema je diskriminacija, potom homoseksualnost, poštovanje jezika i izraza drugog, a tema je svako i to kako naći zajednički imenilac naše zajedničke važne istorije...

Snežana Miletić