Raskošna rapsodija zvukova, mašte i ljubavi, tako bi se ukratko mogla opisati riječka predstava “Avanture malog Juju”, koja nam je razvedrila kišni, drugi dan na ovogodišnjim “Novosadskim pozorišnim igrama”.
Vispreni glumci - pokretni, okretni i spretni, duhoviti i muzikalni, potpuno uronjeni u priču, koju pripovedaju na sceni i stoga nije čudno što ih je s ljubopitljivošću i pažnjom gledala i mala i velika publika: mala, jer su je snagom svog izvođačkog talenta uvukli u priču o važnim temama za svako dete - budućeg čoveka, a velika – jer su svojom darovitošću ozarili sećanja na mnoga prohujala detinjstva. Ispraćeni su povicima “bravo” i dugotrajnim aplauzom. Među glumcima, jedan od ravnopravnih, koji su zablistali, igrao je Tatu Tarantu. Posle predstave je govorio upravo on - David Petrović...
Ne može se igrati i bivati na sceni ako čovek nema maštovitosti, ljubavi, mira i nemira, koliko ste danas na sceni pokazali vi. Danas je to teško držati na okupu u sebi, jer živimo jedan posve lud i histeričan život, koji nas razvlači na sve strane. Glumac to mora da ume - kako uspeva?
Istina je, svet je izbombardovan svim i svačim. Nama je igranje ove predstave neka vrsta ventila, tu možemo da budemo deca, da se igramo baš kako se igraju oni, nesputano i maštovito. Zaista doživimo neku vrstu katarze dok igramo ovu predstavu. Mislim da nije teško biti staložen, pribran i u sebi držati sve to što pominjete, samo ako to želiš. Ne - ako imaš, jer to u sebi imamo svi, samo je pitanje odluke da li si hrabar da poradiš na tome. Uostalom, to je isto kao s tim kakav ćeš čovek biti – da li ćeš odabrati da budeš otvoren i hrabar, ili ćeš zatomiti neke stvari u sebi, ne dopuštajući da se one osveste.
Na osnovu iskustva susreta s publikom, šta biste rekli o koncentraciji publike? Da li se ona menjala kroz godine i u kom pravcu?
Već sam dvadeset godina u pozorištu i vidim vrlo dobro uticaj tehnologije na pažnju naše publike. Mi smo svi bombardovani, mi odrasli možda i umemo ponekad da se odbranimo, ali deca teško i retko. Primećujem da im danas treba više vremena da se koncetrišu, da uđu u priču i povežu s njom i nama glumcima. Takođe, primećujem da su grupe koje dolaze s učiteljicama i vaspitačicama iz vrtića mnogo pažljivije od onih npr popodnevnih kada su predstave za građanstvo i kada na predstave dolaze deca s roditeljima. Kada dolaze s roditeljima - mnogo je više žamora. a često se desi da deca nisu koncentrisana ili da su nemirna, pa im tada roditelji daju telefon da se smire, ili im daju da nešto grickaju. To smeta nama glumcima, a mislim da smeta i deci, jer pozorište je mesto gde treba da nauče kako se tu ponaša, šta je dovzoljeno, a šta nije. I roditelji bi tu morali biti deci primer. No, kako god, ona su u stanju da uđu u maštu i imaginaciju koju im kreiramo na sceni i da joj se prepuste. I uvek je sve bolje u pozorištu, nego kada npr. dođemo u neku školu ili vrtić da odigramo predstavu. Deca pozorište zaista doživljavaju kao neko posebno mesto.
Svaki glumac do kraj života biva i ostaje učenik, usavršava se, saznaje, upoznaje ljudske karaktere i situacije u kojima čovek može da se nađe, a da li glumac koji igra za decu mora da ima i neke druge sposobnosti, možda neku specijalnu osetljivost?
Možda pedagošku osetljivost. To sam otkrio kada sam i sam postao otac. Roditelj sam dvoje male dece od 2 i 5 godina i od tada zaista drugačije gledaš i soećaš decu. Sada mi je kao roditelju, npr u predstavi gde sam igrao oca, mnogo lakše da razumem niz stvari koje čine roditeljstvo. Prosto sam lakše došao do uloge. Ali na koncu, najbitnije je ovo: naći u sebi toplinu i razumevanje.
Kako treba igrati za decu?
Bez obzira što igramo predstave za decu, deci ne treba docirati. Ne treba im se obraćati podilazeći im, kreveljiti se,. Treba im jasno preneti poruku, oni nisu bedasti i glupi. Oni su samo mali, ali zaista sve razumeju.
Vaša predstava govori o strahu koji se prebrodi, pobedi. Da li glumac na sceni ima neke svoje strahove? Čega se boji glumac – inspicijenta, da će zaboraviti tekst? Čega se bojite vi?
Nisam često razmišljao o strahu na sceni. Uvek imam pozitivnu tremu uoči predstave, tremu da li će sve biti dobro. Uvek imam i veru u sebe, a mislim da je to u svakom poslu važno. Ne bojim se unapred da će se dogoditi nešto, ako se desi nešto zdravstvenog tipa, verujem da bismo se snašli. Možda se samo bojim loših predstava, voleo bih da me one zaobiđu, da ne budem deo njih. Nije lako igrati nešto što nije tvoj fah, posebno ako nije dobro. Važno je da si kompletno potpuno posvećen onome što radiš na sceni, jer onda i publika to oseti.
Snežana Miletić