Kritika by Olga Vujović: Ovaj put nije šećer došao za kraj

Omiljena fraza „Zucker kommt zuletzt“ (njem. Šećer dolazi na kraju) znači da najbolje dolazi na kraju, no takvom ne bih opisala predstavu „Crvenkapa“ autorice i redateljice Luane Gramegna, u produkciji Zaches Teatro iz Firenze (Italija), kojom je završio takmičarski program Trećeg međunarodnog festivala profesionalnih pozorišta za decu i mlade „Novosadske pozorišne igre“ (8.-15.5.2024.).

Publika odlazi gledati bajke očekujući poznati sadržaj, pa kod priče o Crvenkapici (koja je dobila nadimak, jer je uporno nosila crvenu kapu) imamo određene zadane scene: noseći bolesnoj baki hranu, djevojčica sretne vuka koji ju nagovori da za baku nabere cvijeće, jer on želi prije nje stići do bake kako bi je pojeo. Vuk, preobučen u baku, zavara Crvenkapicu, pa i nju pojede. Omiljena verzija (braća Grimm) je lovac spasitelj koji izvuče baku i unuku žive iz vukovog trbuha, a samog vuka napuni kamenjem, dok u drugom slučaju (Perrault) priča završava guta njem Crvenkapice. Predstava „Crvenkapica“ kazališta „Zaches“ unosi prilično pomutnje u razumijevanje ove priče, jer nakon što majka i Crvenkapica (Enrica Zampetti, Amalia Ruocco) koreografiranim pokretima pripreme hranu za baku (beskonačno dugo mijese tijesto), Crvenkapica se uputi kroz šumu do bakine kuće (po svemu sudeći noću ?!). U šumi je zatekne grmljavinsko nevrijeme, koje jako, jako dugo traje i izaziva konsternaciju (i plač) kod većine djece u publici (ni glazba Stefana Ciardija nije zvučala baš prijateljski). Zastrašujuće nevrijeme prati zlokobni šum stabala (prikazanih sjenama), među kojima se pojavljuje kontura vuka (Gianluca Gabriele) koji slijedi Crvenkapicu. Susret neočekivano (pa i teško shvatljivo) dovodi do zbližavanja njih dvoje (koje je tim problematičnije, budući da vuk ubrzo odjuri do bakine kuće gdje, korištenjem sjena, proguta baku. I tu priča prestaje... Jer, po svemu sudeći, mi uopće nismo gledali bajku, nego san djevojčice kojoj je majka prije spavanja ispričala bajku o Crvenkapici. Valjda?!

Dakako, autorsko je pravo intervenirati u zadani sadražaj, ali nisam posve sigurna da ima smisla odabrati poznati sadržaj i onda ga izokrenuti do neprepoznatljivosti, razbucati atmosferu i suštinski poremetiti odnose među likovima. Također su mi nejasni određeni režijski postupci, jer dok je za lik vuka logično koristiti maska (mada ukupni dojam nije nimalo „vučji“), ne vidim zašto se lica majke i Crvenkapica kriju ispod maske (djevojčica djeluje gotovo izbezumljeno), jer se tako blokira iskazivanje osjećaja (cjelokupni dizajn Francesco Givone).

Po neka poetska scena ili vizualno dopadljiva slika nisu bili dovoljni da zadrže pažnju mališana (7+), ali niti nas odraslih (x+).

 Olga Vujović

Autorka je pozorišna kritičarka iz Hrvatske. Piše za www.kritikaz.com i na portalima wish.hr, fama.com.hr, virovitica.net. Članica je Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa.