Riječka dramaturškinja i direktorka Gradskog kazališta lutaka Rijeka na čelu je teatra koji nam je u Novi Sad, na ovogodišnje “Novosadske pozorišne igre” - festival evropskog pozorišta za decu i mlade, doveo nežne i tople “Zamrznute pjesme”, jednu od predstava kakve su nam potrebne, ne samo u ovom trenutku našeg duštveno-političkog stanja i bavljenja, odnosno nebavljenja decom, već uopšte predstava kakve bi se morale stvarati za naše najmlađe. Govori o tome da osmeh stiže na lice čak i ako misliš da ga više nikada neće biti na tvom licu, a treba samo pored sebe da imaš nekog ko oseća i razume tvoje biće...
Živimo u delu sveta u kojem nema tako objektivno velikih hladnoća kao u “Zamrznutim pjesmama”, ali zbog svega onoga što se dešava, i u ovom delu sveta, i na celom svetu, možemo reći da nas greške čovečanstva počinju okivati. Koje bi se pesme morale sada pevati da se odledi zamrznuto srce otuđenog sveta?
Sami naslov predstave Tamare Kučinović bio je “Zamrznute pjesme za topla srca”. Topla srca su nam užasno važno mjesto. To je jedino mjesto koje je sigurno, koje je naš dom i ono uvijek treba biti otvoreno za sve ono što svijet izvana pokušava ohladiti i ohlađuje. Definitivno s djecom treba razgovarati o tim temema, jer živimo u svijetu koji je prilično nemilosrdan, sve nemilosrdniji, sve manje komunikativan i sve zahlađeniji, govoriti o pravoj emociji, istinskom prijateljstvu i ljubavi, o tome da u srcu uvijek imaš mjesta za drugog i za onog koji je različitiji od tebe. Djevojčica u našoj predstavi dolazi “iz Jevrope” u neki kraj koji je imaginarni dio ruskih sjevernih predjela, što je redateljka Tamara uzela od originalnog autora, ruskog pisca Stjepana Grigorjevića Pisahova. Moramo stalno misliti da su ta topla srca uvijek otvorena za sve ljude kojima je toplina potrebna, a ona treba svima. Moramo stalno pokušavati na bilo koji način odmrznuti taj svijet koji nas uporno zaleđava i smrzava iz različitih razloga i pronaći trenutak i iskrenu emociju, a djeca to umiju prepoznati. Zato s našom djecom moramo govoriti iskreno, istinito, otvoreno i to je jedini prostor koji i mi sami odrasli moramo osvijestiti, i pozvati sve nas odrasle, i sve roditelje, da uđu u njega. Djeca imaju to prirođeno, znaju to prepoznati, a mi odrasli često to zaboravljamo i često gradimo taj zamrnuti svijet oko njih, što je odraslom čovjeku grozno za priznati. Mi odrasli zato moramo imati i svijest da moramo otvoriti srca.
Zašto guramo decu da budu odraslija nego što jesu?
Jeste. Upravo to radimo. Stalno ih preskačeno, ubrzavamo i mjerimo po nekim svojim, krivim mjerilima. I koliko god mislimo da je sve drugo to što ih ne pušta da neometano rastu u svom ritmu, zapravo smo mi ti koji ih ne puštamo da rastu i odrastu, i s dobrim, i s lošim stvarima, da na dnevnoj bazi naprosto prožive život primjeren njihovim godinama. Radimo to iz nekog straha za njih, a bojimo se jer smo i sami u prevelikim strahovima, što naslijeđenim, što iz prošlosti, što iz sadašnjosti, a što iz neke budućnosti, jer strah stalno projekciramo i iz neke budućnosti. Radimo krivo i sebi kao roditeljima, a i djeci. Treba ih samo pustiti, što je, znam, lako reći, jer to iz pozicije roditelja baš nije lako. Praktički, treba ih pustiti i biti im samo podrška i pomoć, i pokušati usmjeriti i kanalizirati sve ono što ih muči i zanima, razgovarati, kanalizirati i svoje i njihove strahove. I doći do nekog rješenja, koje na koncu možda ni ne postoji, ali bar postaviti pravo pitanje u pravo vrijeme. I biti im podrška u odrastanju. To nehotično izostane, a nije nam namjera da to radimo, međutim kultura odrastanja pod svaku cijenu, pod svaku mjeru, gura nas ka tome. A svijet je dovoljno ubrzan i bez toga i ne treba ih gurati u još veće ubrzanje, jer svi smo mi postali žrtve tog ubrzanja. Važno je da djeci pustimo da odrastaju njihovim ritmom, njihovim tempom.
Politika bi u svim sferama dnevnog života trebalo da bude takva podrška svojim građanima i pozorištima na kocnu. Kako vaše pozorište radi u kontekstu lokalne politike i kako je sada u naposrednom periodu nakon što je Rijeka bila Evropska prestonica kulture. Je li to imalo kakvog uticaja na kulturu?
Rijeka je imala peh da je bila EPK 2020. godine, kada je krenula korona. Nakon uzleta otvaranja i svega što se godinama gradilo i pripremalo, desio se stravičan pad u surovu realnost koja je zatekla cijeli svijet. Ali, puno toga smo naučili iz svega. Kada se situacija malo popravila, nastojali smo ponovno ispitati fokus, vratiti se prije korone, sjetiti se kako smo prije razmišljali. Morali smo se brzo reorganizirati i sve reprogramirati. I to je ponovno bilo jedno stravično ubrzanje, koje je od nas tražilo ogromnu energiju, vrijeme i koncentaciju. I uspjeli smo. Što se kazališta tiče, korona je bila prva koja je nametnula najviše mjere i ograničenja za sva kazališta, a pogotovo kazališta za djecu. Nismo smjeli igrati u školama, što je osnova našeg posla, nismo smjeli s našim predstavama i radionicama ići u vrtiće, nismo mogli organizirati posjete djece kazalištu. Zato smo tražili onlajn moduse kako da budemo u kontaktu s našom djecom, i ostali smo. Kad su se teatri počeli otvarati, nakon što smo svi bili u nekoj vrsti kolektivne paranoje zbog korone, nikad neću zaboraviti da nam je isto ovako jednog maja, nakon zatvorenosti preko mjesec dana, na predstavu došla samo jedna mama i jedno dijete. I mi smo igrali za njih dvoje. Na sceni je bio jedan glumac, jer smo pazili i na glumca. Mi kao teatar nikada nećemo zaboraviti tu izvedbu, a vjerujem da će i to dijete zauvijek pamtiti taj događaj. Korona i ta sitaucija oko nje zapravo je učvrstila važnost kazališta/pozorišta u nekakvom kulturnom i društvenom kontekstu, ali i zdravstvenom. Kazalište nam je bilo potrebno kao neka vrsta mentalnog zdravlja. Jedino kultura i umjetnost mogle su ga dati i potvrdilo se da je to bitno, pogotovo za djecu. Koliko je to doprlo do političara, do tih sfera koje bi trebalo raditi i osmišljavati cijele strategije, ne znam, ali nama je kazalištarcima jako bitno da smo ponovo jako osvijestili važnost čvrste komunikacije s publikom.
Snežana Miletić