Zbog svojih neobičnih, skoro agresivnih autoportreta, meksička slikarica Frida Kahlo (1907.-1954.) je trajno upisana u slikarstvo 20. stoljeća, dok je u kolektivnom sjećanju sačuvana zahvaljujući svojoj energiji i borbenosti, stradanju (1925.) u autobusnoj nesreći i strastvenoj vezi s poznatim slikarom Diegom Riverom (1886.-1957.) za kojeg se 1929. prvi puta udala. Njezina čvrsta volja i beskompromisan pristup problemima pokazali su se već u ranom djetinjstvu, kada je kao šestogodišnja djevojčica oboljela od dječje paralize i usprkos invalidnosti uporno pokušavala biti poput ostale djece. Autorski projekt dramaturginje Jelene Kovačić i redateljice Anice Tomić „Mala Frida“ u produkciji Gradskog kazališta „Žar ptica“ Zagreb (Hrvatska) inspiriran je djetinjstvom Fride Kahlo u obiteljskoj Plavoj kući (La Casa Azul) u četvrti Coyoacan, Mexico City-a. Predstava je igrala 14. 5. na Trećem međunarodnom festivalu profesionalnih pozorišta za decu i mlade „Novosadske pozorišne igre“ (8 -15. 5.2024.).
Fingirajući Fridinu plavo obojenu rodnu kuću, scenograf Igor Vasiljev omotao je pozornicu plavom tkaninom i tako omogućio, utiskivanjem glave iz vana u tkaninu, „pojavljivanje“ Fridine izmišljene prijateljice Brise. Frida (Amanda Prenkaj) ima kraću i tanju desnu nogu i ne voli izlaziti, jer joj se djeca rugaju („Frida drvena noga“) i najradije se druži s roditeljima (Gorana Marin, Domagoj Ivanković), mačkom (Petar Atanasoski) i majmunom (Marko Hergešić). Da bi ojačala nogu bavi se sportovima, pa čak igra i nogomet na užasvanje svoje majke (djeca u publici su zdušno branili Fridino pravo na igranje nogometa tvrdeći da to nije ništa neobično; nadam se da će, kada odrastu, biti jedanko puni razumijevanja). Ali jednoga dana se pojavio dječak Pablo (Bogdan Ilić), konačno ljudski prijatelj. Uz puno muzike (Nenad Kovačić) pjesme i plesa prolaze Fridini dani, raste prijateljstvo s Pablom i ljubomora kod majmuna, pa ovaj lažima (Pablo žali Fridu i zato se s njom druži) narušava njihov odnos. No dok čekamo sukob između Fride i Pabla, majmunovo priznanje laži i konačan sretan kraj, nema nikakvih zbivanja i taj „prazan hod“ spušta tenziju predstave (preokret, iako posve logičan, nastane skoro neočekivano). Šteta da se do ključnog zbivanja ne dođe malo brže (ili smanji broj prizora koji odgađaju vrhunac), jer su glumci zbilja odlični, priča više nego dirljiva (mnogi su zasuzili na kraju) i ideja o prijateljstvu, iskrenosti i prihvaćanju različitosti sve važnija u današnjem površnom svijetu. Kostimi Doris Kristić prate Fridu na temelju njezinih kasnijih autoportreta, roditelji i Pablo su odjeveni u skladu s očekivanim, a meni bi bilo draže da su životinjski kostimi malo „dlakaviji“. Otac kojeg nadahnuto igra Domagoj Ivanković je istovremeno zabavan (on je fotograf i mađioničar) i beskrajno pun razumijevanja za svoju nježnu Fridu koju izvanserijski donosi Amanda Prenkaj. Dvojnost majmunskog karaktera (ljubomoru i privrženost) vrlo duhovito prikazuje Marko Hergešić, pri čemu mu je odličan partner „mačkasti“ Petar Atanasoski (izgleda da su obojica pohađali zoo školu).
Predstavu „Mala Frida“ rese (krase) dirljivi obiteljski odnosi i duboko promišljene poruke koje zdušno interpretiraju odlični glumci, i kada bi se do središnjeg problema stiglo malo brže, ne bih imala nikakvu primjedbu. Ovako ipak moram malo mrmlj, mrmlj.
Olga Vujović
Autorka je pozorišna kritičarka iz Hrvatske. Piše za www.kritikaz.com i na portalima wish.hr i virovitica.net. Članica je Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa.