Olga Zečeva je bugarska glumica i rediteljka koja ima umetničku adresu i u Španiji, gde je nastala i predstava “Pan”, koju smo videli na “Novosadskim pozorišnim igrama”. Vedru priču o hlebu, ali i zemlji s koje smo potekli, i onoj zemlju koju zovemo domovinom, ispričala je jednostavnim pozorišnim sredstvima, koja su izazivala osmehe na licima najmlađe publike. Pričala nam je o tome kako je došla na ideju za zamesi jedan hleb i ispriča priču o prapočetku svega što psotoji na ovom svetu, o vodi, vatri, vetru i zemlji – o hlebu našem nasušnom, a ona je svakako i umetnost, koju ovih dana dišemo na “Novosadskim pozorišnim igrama”.
Kako je jedno testo postalo postalo materijal i motiv za predstavu koju ste odigrali na “Novosadskim pozorišnim igrama”?
Imam netoleranciju na kvasac u hlebu koji kupujem, koji je nekom esigurno dobar, ali meni nije. Nešto mi u njemu smeta, neki dodatak koji ubacuju i to je razloga zašto već dugo mesim sebi hleb kod kuće. Praveći hleb, primetila sam kako je to testo fantastičan materijal, da je ono kao živo telo. Shvatila sam da je istorija hleba kao istorija života. Ti u njega staviš nešto što je prirodno: vodu, brašno - koje dolazi iz zemlje, u njega stavljaš i svoju energiju, zbog čega je svaki hleb je drugačiji, nikad nije isti. Osmestila sam to da je hleb kao neka beba, neka persona, ličnost, koja hoće da bude neko. Međutim, da bi to i postao, moraš ga prvo umesiti, pripremiti ga – u njega uložiti razno, od prstohvata soli do toga da ga pustiš da se odmori malo... Posle je došla ideja za četiri elementa, koji su naša najdublja veza s prirodom. Ali dugo je ova ideja čekala da se realizuje, da postane predstava...
Zašto?
Možda nije bilo vreme, ja nisam bila u toj etapi života. Kad pređeš neke godine hoćeš da radiš neke drugačije stvari, ali kada je Alek, moj sin, glumac i performer i kooreditelj na ovoj predstavi, odrastao i kada je otišao preko granice - odleteo daleko, shvatila sam da je došao trenutak za priču o hlebu. Zato i taj podnaslov u programskoj ove predstrave “Pan je život, a život je pan”, odnosno hleb.
Kao reditelji potpisani ste vas dvoje. On je sigurno dugo vremena učio i od vas, a možda sada i vi od njega počinjete nešto da učite? Baš na ovom festivalu gledali smo još jedan vaš zajednnički rad, predstavu “Geometrija duše”...
Čovek, ako hoće da uči, može da učli svakog dana, i može da uči od svakoga, iz svega i svačega. Alek je odrastao sa lutkarskim pozorištem i isprva nije hteo da mu to bude profesija, a posle se predomislio i krenuo teatarskim putem. Onako kao je učio od mene on, danas učim od njega ja, iako imamo svoje razlilčte puteve, na kojima se povremeno srećemo. Kada si dugo u jednoj profesiji ti
utvrdiš neke šablone po kojima radipš i makar se trudio da se odmakneš od njih, uvek upadneš u neki do njih. I uvek im se vratiš jer su oni tvoja sigurnost, a kad imaš nekog tako mladog pored sebe, on ti prosto ne da da se učauriš. Kad je on postao ličnost, ponovo je sve uzburkao u mom umetničkom životu.Videla sam drugu energiju, druge puteve, drugačija razmišljanja. Danas poštujemo te dve naše odvojene ličnosti koje mogu da sarađuju.
Imate iskustvo rada u Bugarskoj i Španiji, šta mislite kako se, npr. na ta dva geografska merdijana, pristupa deci i onome što su njihove teme?
Uvek nastupamo iz nekog svog porekla, iskustva i znaja, i uvek ima razlike. Sada u Španiji, čini mi se, postaju mnogo otvoreniji u izboru tema za decu. Tako ranije nije bilo, neke teme nisu bile za decu. Sada, međutim, postaju smeliji, daju i druge rakurse nekih fenomena. Npr, sada pokazuju i kakav je svet iz perspektive
deteta, kako ga deca vide, preživljavaju, kako prežive roditelje... Govori se i o gubitku nekog dragog, neke osobe, jer niko ranije nije pomagao deci u tom smislu da prežive neku tako traumatičnu situaciju. Ma rade se jako ozbiljne teme za decu, možda i preozbiljne.
Da li je to surovo u tako malom uzrastu govori im o nečem teškom,s čim će neminovno jednom suočiti?
Mi umetnici smo već umorni od tih večnih tema za decu i sada pokupašamo da nađemo neke nove niše, u kojima stoje još neke bitne stvari kojima se možemo baviti. Mislim da više nije primereno da se deci kreveljimao, bečimo. Deci moramo dati priliku da misle, Ili radiš ozbiljno za decu, ili bez veze.
Da li današnje pozorište suštinski pokreću umetnici ili producenti, marketing, direktori pozoritša?
Ima svega. i dobro je da ima svega toga, ali je jako važno da se vrlo ozbiljno trenira i podržava kreativni duh umetnika. Umetnikov duh je kao neki sprot, mora se vežbati, navežbavati da bi bio u formi.
Snežana Miletić